U 09. mjesecu 2012. godine krenuo sam u školu paraglidinga kada su započela predavanja. No, priča zapravo počinje 2011. godine kada sam odlučio da moram nešto učiniti po pitanju dugogodišnje želje za nekim letačkim sportom te prestati živjeti sa rečenicama „bilo bi super“, „htio bih“, „želio bih“. No da ne duljim, fokus ovog teksta će ostati samo na paraglidingu.

Slobodno vrijeme

Vrlo subjektivan pogled na letenje

Frustracija prelazi u oduševljenje

Do kraja 2012. godine sam položio pismeni i usmeni dio, te krenuo sa praktičnim dijelom sporta. Oduševljenje je na vrhuncu no isto je splasnulo vrlo brzo. Zašto? Treninzi su izgledali svakako samo ne kao treninzi budućih pilota, bar sam tada tako mislio. Hrpa ljudi se skupi na Savskom nasipu, svi stave sjedalo od kojih 5 kilograma na leđa, zakače cca 25 kvadrata krpe za sjedalo i trče po nasipu pokušavajući tu isu krpu dignuti sa tla i u zraku je formirati u krilo. Tada su nam to bile krpe jer nitko nije imao vještine istu dignuti u zrak i formirati ju u krilo koliko god se instruktori trudili nam objasniti pokazujući nam i vičući na nas. Sve u svemu, vrlo frustrirajuće. No u svom tom očajnom trčanju po nasipu kao nekakav luđak, nisam odustajao. Nakon nekoliko treninga i par litara znoja po treningu, počeli su se uočavati rezultati. Ponekad bih dignuo krilo te bih uspio potrčati i kojih cca 10 metara prije nego krilo ne bi opet, iz meni nepoznatih razloga, palo na zemlju. Nakon toga su krenuli treninzi na laganim padinama, pa manja brdašca gdje je uz 10 metara trčanja bilo i 10 metara leta. Frustracija je nestala i tada sam znao da se svaka kap znoja isplatila. Tih 10 metara leta sam se osjećao kao da sam najbolji i najveći pilot svih vremena, bio sam ponosan na sebe, iako gledajući se sada, to ne bih nazvao letom nego skakutanjem sa krilom.

Tobogan emocija

Vrijeme je brzo odmicalo i došao je red na prvi visinac u 1. mjesecu 2013. godine. Naime, visinac je let gdje je visinska razlika između poletišta (starta) i sletišta veća od 300 metara. Instruktori su odlučili da je vrijeme idealno za let na Triblju gdje je visinska razlika 700 metara. Svi su bili u deliriju dok smo putovali prema Triblju. Letjet ću, ja ću zapravo letjeti i to će trajati duže od mojih već dobro uhodanih „jednominutnih letova“. No kad smo došli na Tribalj, svi se skupili na poletištu i dok je instruktor sve objašnjavao smjer kretanja i pravila kretanja, tada sam zapravo shvatio „pa ovo može bit opasno“. Srce je počelo tuči, navala adrenalina je bila na maksimumu kao nikad do tada u životu. No koncentrirajući se na instruktora i njegova objašnjenja uspijevam se pribrati. Čekam svoj red, stavljam opremu na leđa, kopčam se te opet dolazi do navale adrenalina, ne znam bi li plakao ili vrištao od uzbuđenja, straha, sreće… svih mogućih emocija. Ponovno se umirujem sjedajući na tlo i čekajući svoj red, te gledajući kako ljudi (početnici i iskusni letači) polako jedan po jedan polijeću. Nikada u životu nisam bio na takvom toboganu emocija i navale adrenalina. U jednom trenutku panika, u drugom delirij, u trećem mi se samo vrišti, zatim sam si sav super i mislim da sam najveća faca na svijetu dok me opet ne „opere“ adrenalin da ne znam gdje sam. A još uvijek sjedim i čekam svoj red. Nije mi niti na kraj pameti bilo da je to sve sitnica naspram onoga što me čeka u sljedeće 3 minute.

Let

Sada je moj red da poletim, stajem na poletište dok mi kolege i instruktori provjeravaju krilo. Mislio sam da sam osjetio što je navala adrenalina … prevario sam se. Došao je trenutak kada treba potrčati i poletjeti dok se ispred mene pruža provalija od kojih 700 metara. Srce mi je u grlu, svaki otkucaj osjetim u cijelom tijelu, mislim da će mi sve žile popucati, nikoga oko sebe više ne vidim, nikoga ne čujem. Stojim sam, a ispred mene pogled na more i provaliju, u glavi želja za letenjem a iza mene krpa kojoj povjeravam svoj život. Potrčao sam dva koraka, krilo me zaustavilo, ne mogu trčati … pogledam iznad sebe, krilo se formira i diže, sve je kako treba … uspijevam napraviti korak dva i više ne osjetim tlo pod nogama … u kacigi čujem sve jači šum vjetra … prelijećem rub litice i gledam oko sebe i pokušavam shvatiti što se događa … gledam ispod sebe, 700 metara ispod sebe … Igore letiš, sam sebe uvjeravam da letim i ne mogu vjerovati, ne vjerujem svojim čulima … odmičem se od litice … koliko vremena je već prošlo da sam u zraku, pola sata, sat vremena, gledam prema poletištu i vidim da se drugi kolega tek priprema poletjeti te me to vraća u „realno“ vrijeme te shvaćam da sam tek poletio i u zraku sam svega dvije tri minute. Adrenalin lagano popušta no i dalje sam van sebe, tražim pogledom gdje je sletište te se usmjeravam prema njemu. Sljedećih 15-ak minuta kružim nad sletištem i uživam te sam ponovno u stanju gdje imam osjećaj da sam nepobjediv i da sam najbolji na svijetu.

Slijetanje

Na kojih cca 100 metara visine mi dolazi do glave „Igore sada treba sletjeti“. Adrenalin opet luduje, kružim i spuštam se na zadnjih 20 metara visine, u glavi mi je samo misao da se ne polomim. Još 10 metara, još 5 metara sad tek shvaćam i prisjećam se teorije, treba usporiti, prebrzo letim pa ne mogu trčati 35 kilometara na sat, povlačim kočnice, usporavam, noge su mi skoro na tlu, srce mi je u grlu i povraća mi se, čujem samo vjetar, udaram nogama u tlo, trčim iz sve snage, krilo lagano pada pored mene dok ja stojim i gledam ga i pokušavam shvatiti što sam ja to upravo učinio. Ostali na sletištu vrište, „Bravo Igore, kako je bilo…“, samo sa rekao „Super“. Zbog adrenalina još uvijek ne shvaćam što se događa. Lagano se smirujem pakiram krilo i samo razmišljam „Ja sam letio, ja sam letio, visoko, bio sam u zraku. Letio…“.
Kako su i ostali nakon mene slijetali i ja sam vrištao sa svima jer sam kao i ostali bio izvan sebe i pun emocija. Nakon toga za kraj dana svima nam je sjela jedna hladna piva da si primirimo živce.

Zašto sam tako detaljno ispričao svoj prvi visinac? Zato jer je svaki let takav, niti jedan sljedeći nije i neće biti manje napet od onog prethodnog. Svaki let je ludi tobogan emocija, adrenalina i neopisivog osjećaja slobode u zraku. Kao da cijeli svijet imaš u svojim rukama. Zato letim dalje.