Već desetak godina pišem tekstove o glazbi za jedan domaći portal (kažu vodeći domaći portal takvoga tipa). Pišem kritičke osvrte na nova izdanja, izvještaje sa koncerata, povremene intervjue i komentare.

Slobodno vrijeme

„Pisati o muzici je kao plesati o arhitekturi“

"Pisati o muzici je kao plesati o arhitekturi." Izvorni autor ovog aforizma koji je postao dio popularne kulture zapravo nije poznat. Najčešće ga pogrešno pripisuju Franku Zappi ili Elvisu Costellu (koji je prije glazbene karijere radio kao računalni programer – evo veze ovog teksta sa našim poslom). Costello je opovrgnuo takve navode i kao originalnog autora istaknuo komičara Martina Mulla, no i Mull je priznao da je rečenicu čuo od nekoga drugog. Nevezano za autora, to je rečenica koja najbolje opisuje smisao bavljenja glazbenom kritikom. Odnosno, besmisao bavljenja glazbenom kritikom.

U glazbi se uživa na instinktivni način, zove nas na ples i budi emocije. Kao nijedna druga umjetnička forma, pop pjesma ima čarobnu moć da nas u svega nekoliko minuta natjera na proživljavanje najintenzivnijih osjećaja, na smijeh i na suze. Da parafraziram drugi najveći uspjeh jednog našeg izvođača u inozemstvu: muzika je da se sluša i da se njome opija duša. Sjesti za stol i analizirati na papiru nešto što se doživljava na takav instinktivno-emocionalan način nema smisla. Naročito nema smisla da o glazbi piše netko tko o teoriji glazbe poznaje samo najosnovnije stvari, te tko ima vrlo malo urođenog sluha za bavljenje istom. No ja se, eto, pisanjem glazbenih (rock) kritika bavim već desetak godina.

U tom je periodu uzaludnost te zanimacije postala samo još naglašenija. Dva najveća barda, utemeljitelji domaće rock kritike Dražen Vrdoljak i Darko Glavan nisu više među nama. Druga generacija kritičara, stasala u studentskim časopisima tijekom osamdesetih, je ujedno i posljednja generacija koja je mogla računati na klasičnu medijsku infrastrukturu, te su ti autori posljednji koji su postali dio domaćeg javnog prostora i glazbenog establishmenta.

Treća generacija smo mi, internetski poluamateri ili potpuni amateri koji se time bave hobistički. U naše vrijeme više nije bilo studentskih časopisa koji su bili društveno bitni u kojima smo mogli izučiti zanat. Dolaskom Interneta u svaki dom, klasični tiskani mediji su izgubili svoju ulogu glavnog izvora informacija, te danas muku muče kako preživjeti po novim pravilima igre, pa uglavnom preživljavaju puneći svoja online izdanja žutim sadržajem bombastičnih naslova. U takvim uvjetima budžeti za kulturne rubrike su se smanjili, tekstovi srozali, a uređivačka politika se svela na brojanje klikova po članku. U Hrvatskoj danas nema nijednog časopisa za popularnu glazbu. Svi ambiciozniji pokušaji da se tako nešto pokrene uglavnom su ugašeni nakon nekoliko brojeva, a posljednji među njima je bila hrvatsko licencno izdanje najpoznatijeg svjetskog glazbenog časopisa Rolling Stone. Glazbenom kritikom u Hrvatskoj je danas gotovo nemoguće baviti se profesionalno.
Internet je otvorio vrata nepreglednoj bujici informacija, tako da danas svatko za nekoliko sekundi dolazi do bilo kakvog sadržaja koji ga zanima. Današnja publika je stoga i sama zatrpana informacijama, te je razlika u poznavanju glazbe između kritike i ozbiljnijeg dijela publike puno manja nego prije. Zato i današnja publika puno manje drži do kritičke riječi nego nekad.

Znači na novac i slavu kao glazbeni kritičar mogu zaboraviti. Pa zašto se onda time bavim? Možda zato da bih iskusio uzbudljivi rokenrol život backstage passeva i druženja sa slavnim glazbenicima? Meh, nije to za mene. Imam negdje fotografiju sa Iggyjem Popom uslikanu nakon prvog od dva nastupa njegovih The Stooges na zagrebačkom Inmusic festivalu. Iggy naravno gol do pasa, ja se pored njega blesavo smiješim, bila bi to zgodna fotografija za priložiti uz ovaj blog, ali nemam pojma gdje mi je, već je godinama zagubljena. U mnogim sličnim situacijama nisam se ni potrudio fotografirati za uspomenu.

U čemu je onda stvar? Možda ima nešto u tome što ipak pripadam generaciji koja se na muziku navukla na klasični način, prije epidemije (ilegalnog) downloada i streaminga. Na temelju glazbenog ukusa su se sklapala prijateljstva, jedni drugima smo presnimavali kazete, studiozno odabirali pjesme za kompilacije koje ćemo pokloniti curama, a odlazak u prodavaonicu CD-a bio je poput odlaska u crkvu. U zadnje vrijeme svjedočimo obnovljenom interesu za vinilne ploče. Objašnjenja za takav trend se pogrešno traže među audiofilima koji tvrde da je analogni zvuk vinila superiorniji digitalnom zvuku CD-a ili, nedajbože, mp3-ca. Ne, objašnjenje je jednostavno u tome da ljudima nedostaju gore spomenute stvari. Svoju muziku ne žele samo slušati, žele je osjetiti pod prstima, omirisati i pogledati. Nekad smo do muzike puno teže dolazili, pozornije smo je slušali, više nam je značila i strast prema njoj je bila veća. A strast je nešto čega se nije lako riješiti.

U ključnoj sceni sjajnog argentinskog filma „Tajna u njihovim očima“ inspektor Sandoval, alkoholičar briljantna uma, objašnjava svom šefu Espositu, glavnom liku priče, zašto zbog alkohola upropaštava zdravlje, brak i karijeru. Kaže kako voli alkohol i birtije, to je njegova strast, pa nastavlja objašnjavati kako je razotkrio strast ubojice za kojim tragaju, te kako će ga preko te strasti pronaći. „Čovjek može promijeniti bilo što“, kaže Sandoval, „svoje lice, svoju obitelj, svoju djevojku, svoju vjeru, svoga Boga. No, postoji nešto što čovjek ne može promijeniti. Čovjek ne može promijeniti svoju strast.“

Marko VukušićMarko VukušićMarko Vukušić