Folcika za sva vremena

VW buba mali je auto s velikom poviješću i vjerujem kako izraz svevremenski klasik zaista u punom smislu te riječi opisuje ovaj neponovljivi auto koji se prije mnogo desetljeća udomaćio te pokorio gotovo sve kontinente. I doista, rijetko se kad dogodi da jedan automobil, koji je samo prijevozno sredstvo, ostavi tako dubok i neizbrisiv trag, barem ne toliko kao „mali div“ autoindustrije koji se proizvodio više od 60 godina, uz jako malo izmjena u dizajnu. Više je to bila „stvar“ koja je utjecala na milijune diljem svijeta ukorijenivši se u pop-kulturu te prožimajući iznova razna razdoblja koja su se izmjenjivala u 20. stoljeću.

Buba (njem. Käfer) je svoj zanimljivi životni put započela kao projekt koji je pokrenuo vrh nacističkoga režima te je, kao „narodni auto“, trebala biti jedan od važnijih segmenata javnog života poslijeratne Njemačke nakon što se ostvari pobjeda u Drugom svjetskom ratu. Dizajnirao ju je genij autoindustrije Ferdinad Porsche, a prvi je put svjetlo dana ugledala još daleke 1938. godine. Specifičnim modelima namijenjenima za bojišta vrlo je brzo u vihoru rata doživjela isključivo ratnu primjenu. Nakratko se činilo kako je bombardiranjem tvornice Wolfsburg na kraju rata cijeloj priči došao kraj, no završetkom ratnih zbivanja mali se auto uzdignuo poput Feniksa te je njegova proizvodnja nezaustavljivo zagalopirala u idućim desetljećima. Inače, s brojkom od nepunih 22 milijuna i dan danas stoji na tronu po broju proizvedenih primjeraka.

Na vrhuncu je svoje popularnosti 60-ih godina, a osobito je bila omiljena među mlađom populacijom. Sasvim je suptilno našla mjesto i na naslovnici albuma Abbey Road, tada planetarno popularnih Beatlesa.

‍

Trenutak kada sam poželio posjedovati ovaj klasik i biti dio priče negdje je putem zaboravljen, no sjećam se kako je razdoblje promišljanja i uvjeravanja samog sebe kako bi ga bilo super kupiti trajalo više godina. Konkretan pomak s mrtve točke prema ostvarenju cilja i hranjenju onoga „dječačkog“ u sebi potpomognuo je prijatelj Rudi proslijedivši mi nekoliko oglasa.

I, priča se zakotrljala.

Nakon nekoliko mjeseci traženja, mnogo telefonskih razgovora te nekih ozbiljnih razgledavanja, dogovor je postignut te sam konačno postao buba-owner. Godište ‘72, bijela, motor polovičan, unutrašnjost još manje kompletna, starica s pregršt mana, zaista, ali opet, i pregršt potencijala…

‍

Uglavnom, bio sam sretan kao malo dijete. Uslijedili su mjeseci organiziranog rastavljanja, sortiranja dijelova, vijaka te odlaganja svega na police. Moram napomenuti kako je ovdje organiziranost i sistematično odlaganje dijelova uz dokumentiranje potreba, a ne vrlina. U nekom trenutku shvatiš kako imaš garažu punu dijelova, a auta nigdje – doslovno. Nakon pjeskarenja šasije i karoserije prvotno zadovoljstvo stanjem limarije padne u vodu jer se odjednom stvore rupe na raznim mjestima, a sve to treba pokrpati prije bilo kakvih daljnjih radova.

Taj trenutak predstavlja točku koja znači prekretnicu. S jedne strane još uvijek nema golemih financijskih ulaganja pa odustajanje ne bi bio debakl, dok s druge, pak, projekt uzima zaokret i odjednom kreće u konstruktivnom smjeru. Nedugo zatim postao sam svjestan činjenice kako patim od kroničnog nedostatka dijelova, što zbog nekompletnoga zatečenoga stanja automobila, što zbog činjenice da je 40+ godina korištenja folcike uzelo svoj danak na mehanici. Nametnula se potreba pronalaska buba-donora, čime se ostvarila pristojna baza dijelova.

I tako je projekt, tjedan po tjedan, mjesec po mjesec, lagano napredovao. Onog trenutka kad sam shvatio da su se dijelovi s polica koji su, naravno, prethodno temeljito reparirani te obojani, počeli vraćati na konačno mjesto, počeo sam napokon dobivati vjetar u leđa. Vjerojatno je jedna od kompleksnijih faza bila opravka motora. Dakle, ne pričamo o nekakvim doradama ili izmjenama potrošnih dijelova, nego o rastavljanju svakoga pojedinog djela motora, izmjeni pohabanih dijelova te vraćanju svega na mjesto. S obzirom na to da je bila riječ o mojoj prvoj generalnoj opravci motora ikad, naravno da je postojala doza suzdržanosti i ostavljanja mogućnosti da nešto krene u krivom smjeru. Trenutak kad je famozni zračno hlađeni boxer motor prvi put upalio, doživio sam kao svojevrstan trijumf.

Granica je prijeđena, više nema povratka, a ovaj projekt jednostavno je osuđen na uspjeh.

Nakon završetka prve faze imao sam „polovicu” bube u voznom stanju. Za one koji nisu upućeni, buba je, uz Renault 4, jedini široko rasprostranjeni auto s potpuno autonomnim ovjesom. Drugim riječima, dobijete donji dio automobila koji je potpuno funkcionalan. Naravno, istog trenutka nagradio sam se kratkom probnom vožnjom po dvoru, uz čudne poglede susjeda. Odjednom su se ponovno stvorila neka nova pitanja, nove nedoumice, nepoznanice. Ipak, sada treba odabrati dostojnu boju karoserije, uzorak interijera, pronaći kvalitetno mjesto za lakiranje... Mnogo pitanja, a daleko više opcija. Odluka je pala na Clementine Orange katalošku boju. Lakiranjem su se stekli preduvjeti za spajanje tijela bube s podvozjem. Inače, čin spajanja ovih dvaju dijelova često se simbolično u krugu autoentuzijasta naziva „marriage” i zaista, moram priznati, čovjeka malo obuzme osjećaj ponosa. Nikad prije nisam razmišljao o onim ceremonijalnim trenutcima porinuća broda uz razbijanje šampanjca o oplatu, no možda je ovaj trenutak bio najbliži tome. Ispijanje hladnog piva u garaži s ocem i nekolicinom nazočnih u tom trenutku was good enough.

Nakon više tisuća radnih sati, pet godina održavanja entuzijazma i vjere u sebe, mnogo uložena novca, mnogo iznova danih odgovora na pitanje Šta je s bubon?, projektu se nazire skori sretan završetak. Nakon obnove interijera i montiranja kromiranih ukrasnih elemenata, folcika bi se trebala zakortljati put tehničkog pregleda. Negdje se putem razvilo i mnoštvo novih skillova, mnogo zajednički provedena vremena s ocem koji mi je bio vjerni pomagač u garaži kad je god to trebalo, na čemu mu posebno zahvaljujem, te, prije svega, mnogo razumijevanja moje ljubljene supruge, bez čega bi sve bilo daleko teže.

Još je jedan klasik vraćenu život. Još jedan mali automobil čudna imena i oblika nanovo uveseljava nekenove generacije. Još će jedna buba ispratiti neka nova odrastanja prije nego što dostigne svoj Last Mile.

Naposljetku, želim vjerovati kako u svakome od nas čuči „ono nešto dječje” koje ne smijemo izgubiti odrastajući. Slijediti dječje snove nekad zaista ima smisla.

‍

‍