CO VIDio brinuti?

Posljednja gotovo dva mjeseca suočavamo se s kriznom situacijom pandemije koronavirusa koja je unijela velike promjene u našu svakodnevicu. Druženja i višesatne kave zamijenili smo virtualnim kanalima komunikacije, posao smo prebacili iz ureda u svoje domove, a kupovinu namirnica sveli na obilnije količine u rjeđim intervalima. Ako postojećoj situaciji pribrojimo potres koji nas je nedavno pogodio, rezultat su ogromne količine tjeskobe i stresa.

Za početak, o čemu govorimo kad govorimo o tjeskobi, odnosno anksioznosti?

Za razliku od straha, koji je vezan uz neku konkretnu situaciju u sadašnjosti i u pravilu traje kraće, anksioznost se vezuje uz budućnost, tj. predviđanje budućih negativnih ishoda. Dok je strah emocija koja se javlja i kod drugih životinja, anksioznost je osjećaj kojim su blagoslovljeni samo ljudi. Za primjer, u trenutku kad nas je 22. ožujka probudio snažan potres, prestrašili smo se u jednakoj mjeri i mi i naš pas. Međutim, nakon toga naš je pas bezbrižno nastavio sa svojim životom, a u nama su ostala mnogobrojna pitanja, vezana uz potres, ali i prijašnje brige:

Što ako se potres ponovi? Što ako sljedeći put bude jači? Što ako se razbolim? Što ako se moji bližnji razbole? Što ako nas nakon svega ovoga pogodi ozbiljna recesija?

„Što ako“ je zaštitni znak anksioznosti. Važno je naglasiti da je riječ o normalnim i uobičajenim osjećajima koji postoje kod svakoga od nas i imaju vrlo važnu funkciju za naše preživljavanje. Upravo je razmišljanje o budućnosti omogućilo ljudima da postanu najnaprednija vrsta na Zemlji. Naši evolucijski preci su, razmišljajući o budućnosti, počeli graditi nastambe, obrađivati zemlju i, za razliku od onih koji nisu razmišljali o tome šulja li im se negdje iza leđa lav, imali su taj luksuz da nastave svoje gene i tako održe ljudsku vrstu.

U trenutnom periodu, koji nosi puno više neizvjesnosti nego što je uobičajeno za prosječnog čovjeka, moguće je da ćemo snažnije nego inače osjećati anksioznost i brinuti za budućnost. Ona i danas ima prvenstveno zaštitnu funkciju. Zahvaljujući njoj ćemo češće prati ruke, održavati distancu od drugih dok hodamo trgovinom, pripremiti malo veću zalihu hrane ili ostajati u svojem domu kada bismo radije bili vani u parku. Međutim, problem nastaje kada ta ista anksioznost postane toliko intenzivna da nam otežava svakodnevno funkcioniranje. Često se zna reći da je zdrava anksioznost ona koju osoba može kontrolirati, dok problem nastaje kada anksioznost postane ta koja kontrolira osobu. U ovoj situaciji, izrazita doza anksioznosti mogla bi se očitovati kao toliko intenzivno razmišljanje o pandemiji i toliko često provjeravanje informacija o situaciji u svijetu da nam to onemogućava da se fokusiramo na svakodnevne obaveze kojima se trebamo posvetiti.

‍

Što možemo učiniti kada nas anksioznost preplavi?

1) Možemo pokušati preispitati neka naša prošla predviđanja i brige u sličnim situacijama.

Što smo u nekim prošlim kriznim situacijama mislili da će se dogoditi, a što se stvarno dogodilo? Jesu li se naši strahovi obistinili?

2) Često vjerujemo da će nas ono čime smo trenutno okupirani brinuti cijeli život te zaboravljamo da se situacije, kao i naše misli i osjećaji povezani s njima, mijenjaju. Stoga nam u situaciji poput ove može pomoći tzv. tehnika vremenskog stroja. Pokušajmo se prvo vratiti u prošlost, u neko sjećanje koje nam je posebno drago i ugodno. Proživimo opet taj trenutak u mislima. Ovo nam pomaže da se prisjetimo da možemo biti bezbrižni. Nakon toga se zapitajmo kako će izgledati neki budući trenutak – kako će naš život izgledati za godinu dana ili pet godina te hoće li nas iste brige moriti i tada? Ova tehnika pomaže nam staviti sadašnjost u perspektivu i oduzeti brigama moć koju imaju nad nama.

3) U ovakvim trenucima korisno je odvojiti produktivne brige od neproduktivnih. Produktivne brige su one koje su fokusirane na problem i vode njegovom rješavanju. S druge strane, neproduktivne brige su one za koje nije vjerojatno da će se obistiniti te nad njima nemamo nikakvu kontrolu. Primjerice, ako smo zabrinuti jer imamo temperaturu i pojačano kašljemo, riječ je o produktivnoj brizi. Zahvaljujući njoj kontaktirat ćemo svojeg liječnika i epidemiologa te se po potrebi testirati. S druge strane, ako brinemo da će se potres ponoviti i da ćemo pretrpjeti veliku materijalnu štetu uslijed istog, riječ je o neproduktivnoj brizi u vezi koje malo toga možemo poduzeti. Cilj je više se fokusirati na one brige u vezi kojih možemo nešto napraviti.

4) Ako imamo dojam da smo zabrinuti čitavo vrijeme, odredimo sebi vrijeme i mjesto za brige. Primjerice, to vrijeme može biti 30 minuta svaki dan nakon posla. Iz očitih razloga, preporuka je da vrijeme za brige nikako ne bude prije spavanja. Kada to vrijeme dođe, zapišimo u jednu bilježnicu sve što nas brine. U tom vremenskom okviru, možemo probati domisliti i rješenja za naše brige ako je riječ o produktivnim brigama. S ovom tehnikom postižemo kontrolu nad svojim brigama – ako se one jave u neko drugo vrijeme, pokušajmo ih odgoditi za zakazano vrijeme. Kada to vrijeme dođe, jako je važno da tada uistinu i brinemo! Nakon nekog vremena, možemo se vratiti svojoj bilježnici i promotriti postoje li neki uzorci, odnosno brige koje se ponavljaju.

5) Osim već navedenih tehnika, od pomoći mogu biti i različite aktivnosti koje će nam poslužiti kao distrakcija – možemo, primjerice, očistiti stan, vježbati, isprobati nove recepte, baviti se hobijima (slikanje, igranje videoigara ili društvenih igara, gledanje filmova i serija, šivanje, pletenje, sviranje, i sl.) ili se čuti s obitelji i prijateljima putem telefonskih ili video poziva.

6) Ono što često zaboravljamo, a može puno značiti, jest važnost samoumirivanja. Prema britanskom psihologu Paulu Gilbertu, osnivaču terapije usmjerene na suosjećajnost, ljudsko funkcioniranje utemeljeno je u tri različita sustava. Sustav prijetnje aktivira emocije poput straha i ljutnje koje nam omogućavaju suočavanje s opasnostima svakodnevice, sustav nagrađivanja aktivira emocije koje nas motiviraju na ostvarivanje važnih životnih ciljeva, dok sustav umirivanja omogućuje da se osjećamo smireno, sigurno i zadovoljno. U današnjem društvu često živimo i funkcioniramo na relaciji prvih dvaju sustava te zaboravljamo njegovati sustav umirivanja, odnosno samoumirivanja. Stoga u periodu poput ovog ne smijemo zanemariti vrijeme za sebe – to može biti slušanje omiljene glazbe, priprema kupke, spremanje omiljene hrane, ispijanje čaja ili bilo što drugo što nas umiruje i pruža odmak od situacije u kojoj se nalazimo.

7) Za kraj, vrlo je važno prihvatiti život takav kakav jest u sadašnjosti. Ovdje pomaže napraviti razliku pojma boli od pojma patnje. Bol je neizbježna i svi ćemo ju u nekom trenutku našeg života doživjeti. S druge strane, do patnje dolazi kada odbijamo prihvatiti bol, kad se držimo onoga što želimo umjesto onoga što imamo, odnosno kad se opiremo stvarnosti kakva jest u ovom trenutku. Stoga, pokušajmo prihvatiti ovaj period kao takav jer i on će u nekom trenutku proći.

‍

‍

‍